Milorad Pavić (1929–2009) je jedan od najznačajnijih srpskih pisaca čija dela su prevedena na više od 40 jezika, uključujući engleski, francuski, nemački, španski, kao i na manje zastupljene jezike poput kineskog i japanskog. Njegovo najpoznatije delo, roman „Hazarski rečnik“, osvojio je brojne nagrade, uključujući i Ninovu nagradu 1984. godine, dok je „Njujork tajms“ svrstao ovu knjigu među najbolje knjige 1988. godine. U Kini je 2014. godine proglašen knjigom godine, a 2016. je dobio posebno priznanje u Francuskoj.
Jasmina Mihajlović, njegova supruga, ističe da su Pavićeva dela dostupna u više od 400 nezavisnih izdanja širom sveta, uključujući različite romane, zbirke priča i digitalne adaptacije. „Pavićeva prisutnost u međunarodnoj kulturi je neosporna, ali u Srbiji nije prepoznata onako kako zaslužuje“, naglašava Mihajlović.
Prema njenim rečima, iako je Pavić svetski klasik, u Srbiji nije adekvatno obeležen. Na Tašmajdanu je postavljen spomenik uz pomoć Azerbejdžana, dok je spomen-bista na njegovoj kući postavljena uz pomoć Rusije. U Beogradu postoji samo jedna biblioteka sa njegovim imenom, a nijedna škola ili knjižara ne nosi njegovo ime.
Od Pavićeve smrti 2009. godine, objavljeno je više od 200 posthumnih izdanja njegovih dela, uključujući nova izdanja i prevode na strane jezike. „Moj cilj je bio da njegov glas ostane aktivan u međunarodnoj književnosti“, dodaje Mihajlović.
Međutim, ona ukazuje na izazove s kojima se suočava pri objavljivanju prevoda srpskih autora, naglašavajući da Srbija nema književnu agenciju, što otežava promociju domaćih pisaca. „Za života, Pavić je imao agenture u Francuskoj i Švajcarskoj, dok ja trenutno radim sa turskom agencijom“, objašnjava Jasmina.
Jasmina Mihajlović se takođe susreće s problemima piraterije i cenzure prilikom objavljivanja Pavićevih dela. „Najgori platioci su zemlje EU, dok su zemlje Dalekog istoka daleko bolji partneri“, zaključuje ona, ističući kako je važno očuvati bogato nasleđe Pavićeve književnosti.
