U trenutku kada autor dobije prestižnu nagradu, a majke žrtava genocida izraze svoj protest, postavlja se pitanje da li je to moralno ispravno. Aleksander Šimelbuš, autor članka u Frankfurter algemajne cajtung, ističe kako bi svaki autor trebao da preispita svoje stavove kada se suoči sa tako teškim pitanjem kao što je genocid.
Šimelbuš se osvrće na dugogodišnji sukob između Handkea i Majki Srebrenice, datirajući od 1996. godine kada je Handke u jednom svom tekstu postavio pitanje šta se „zaista dogodilo“ u Srebrenici. Njegove reči su izazvale uznemirenost i osudu, jer su mnogi smatrali da relativizuje stradanje nedužnih ljudi.
Kada se osvrnemo na svedočenja Kade Hotić, koja opisuje strašne scene iz Srebrenice, teško je zamisliti kako bi neko mogao da negira te strašne događaje. Ona se priseća užasa koje su preživeli njeni najbliži, uključujući brutalna ubistva i silovanja.
Handke je tokom godina nastavio da umanjuje značaj događaja u Srebrenici, predlažući čak i da je to bila „bratoubilačka borba“, što po njemu umanjuje težinu genocida. Šimelbuš naglašava da je Handkeova argumentacija često zasnovana na prebacivanju krivice i izbegavanju odgovornosti, što samo dodatno komplikuje razumevanje istorijskih činjenica.
U razgovoru iz 2010. godine, Handke je izjavio da „ne postoje činjenice, već samo osećaji“, čime je sugerisao da je fikcija jača od istine. Na taj način, stvara se iluzija da su sve interpretacije legitimne, a istorijske istine postaju fluidne.
Šimelbuš ukazuje na opasnosti ovakvog stava, ističući da se Handkeov rad može smatrati pokušajem da se banalizuje tragedija koja se desila u Srebrenici. Autor podseća na proteste Majki Srebrenice tokom dodele Nobelove nagrade Handkeu, gde su nosile transparente sa jasnim porukama o genocidu.
Osim toga, Šimelbuš se poziva na kritike koje su dolazile sa svih strana, naglašavajući da nikada ranije nije postojao ovako masivan otpor protiv dobitnika Nobelove nagrade. Mnogi su smatrali da je Handkeovo delo duboko problematično zbog njegovih stavova o ratnim zločinima.
U zaključku, autor ukazuje na to da Handke, kroz svoje pisanje, nastoji da stvori alternativne narative koji dovode u pitanje i umanjuju ozbiljnost genocida, a time se dodatno udaljava od istine i realnosti. Ova situacija nas podseća na važnost očuvanja sećanja na žrtve i razumevanja istorije bez iskrivljavanja.
