U protekloj godini, glumac Vladan Gajović, prvak Drame Narodnog pozorišta u Beogradu, postigao je značajne uspehe na sceni. Njegov rad obeležile su dve premijerne predstave. Prva je „Čekajući Godoa” Samjuela Beketa, gde je igrao Estragona, dok je istovremeno osvojio publiku u ulozi Andreja u predstavi „Otac” Florijana Zelera, koja je izvedena u Nikšićkom pozorištu. Ovaj izvanredni glumac nedavno je dobio specijalnu nagradu „Ardalion” za svoj dramski monolog u predstavi „Heroj nacije” Ivana M. Lalića.
U razgovoru sa Gajovićem, otkrio je kako je razvijao karakter Andreja, junaka koji se suočava sa demencijom. Istakao je važnost analize teksta i međuljudskih odnosa kako bi se što bolje približio stanju svog lika. „Zeler je suptilno napisao lik Andreja, a ja sam nastojao da razumem kako se čovek postepeno gubi, a da toga nije svestan”, rekao je Gajović.
Govoreći o izazovima u prenošenju kompleksnih emocija, Gajović je naglasio da je ključ u ravnoteži između izražavanja emocija i tehničke preciznosti. „Na svakoj probi tražili smo balans između unutrašnjih emocija i spoljašnje kontrole”, dodao je.
Odgovarajući na pitanje o relevantnosti teme demencije, Gajović je istakao da je to univerzalna priča o ljubavi, strpljenju i granicama izdržljivosti. „Demencija nije samo medicinska dijagnoza, već ogledalo porodice koja se suočava sa gubitkom kontrole”, rekao je.
U pripremama za ulogu, Gajović je istraživao stvarne priče ljudi koji žive sa demencijom, što mu je pomoglo da svoj lik prikaže na autentičan način. „Mnogi ne shvataju da demencija može biti posledica dubokih trauma ili stresa”, istakao je.
Jedan od najemotivnijih trenutaka u predstavi za Gajovića je scena rastanka između Andreja i njegove kćerke Ane. „To je trenutak gole ljudske ranjivosti, kada više nema ničega osim ljudske duše”, rekao je.
Ova predstava ga je naučila saosećanju i važnosti prihvatanja onoga što ne možemo kontrolisati.
