Prošlo je tri godine otkako je preminuo Siniša Mihajlović (1969–2022), jedan od najvećih fudbalera i trenera čije ime i danas izaziva jake emocije. Mnogi ga se sećaju po preciznim golovima iz slobodnih udaraca, po neodoljivoj harizmi, hrabrosti i direktnosti, dok oni koji su ga bliže poznavali ističu njegovu odanost i spremnost da pomogne drugima.
Autor ovog teksta nije bio u bliskom krugu Mihajlovićevih prijatelja, ali je imao priliku da upozna njegov pravi karakter tokom kratkog susreta u Bolonji, dva meseca pre nego što je javno otkriveno da pati od leukemije.
Dogodio se to 13. maja 2019. godine uveče u poznatom bolonjskom restoranu „Kampione”, poznatom po dresovima srpskih sportskih zvezda poput Danilovića, Đorđevića i Bodiroge. Posmatrajući pobedu Bolonje nad Parmom (4:1), čekali smo priliku da razgovaramo sa Mihajlovićem o njegovom učešću u dokumentarnom filmu „Najlepši dan života”, posvećenom trijumfu Crvene zvezde u Bariju 1991. godine.
Plan je bio da nas predstavi Aleksandar Đorđević, tadašnji trener Virtusa, ali obaveze su ga sprečile. Mihajlović se ipak pojavio u našem delu restorana i sam nas primetio, iznenadivši se što se nismo ranije javili. Sledećeg dana smo već bili na treningu Bolonje, gde nas je dočekao otvoreno. Dao nam je temperamentan intervju, pokazao rutinu trčanja od osam kilometara, razgovore sa igračima poput Sorijana, pa nas čak odveo na ručak. Poklonio je svima dresove sa svojim potpisom pre nego što je krenuo u Rim kod porodice.
Dogovor o daljem snimanju u njegovom domu u Rimu i vili „Srbija“ na Sardiniji nije se ostvario zbog kasnijih okolnosti. Pratio sam njegovu borbu sa bolešću kao nekoga bliskog i podržavao ga svim srcem.
Iz njegove autobiografije „Utakmica života“, napisane sa novinarom Andreom di Karom, saznao sam više o poreklu. Rođen u selu Borovo u bivšoj Jugoslaviji, u radničkoj porodici, maštao je kao dečak o kamionu banane i novim patikama – simbolima boljeg života. Kasnije, kao svetska zvezda, cenio je te jednostavne radosti, što ga je oblikovalo u skromnog i velikodušnog čoveka spremanog da deli sa drugima.
Mihajlović je imao izuzetan instinkt za ljude i talente. Krajem marca 1993, pred gostovanje Rome u Breši, ubedio je trenera Vujadina Boškova da povede 17-godišnjeg Frančeska Totija. Posle svog prvog gola u Italiji, potrčao je do klupe i podstakao Boškova da uvede mladog igrača. Toti je kasnije postao legenda.
Za razliku od mnogih vrhunskih fudbalera opsednutih golovima, njega je od detinjstva fascinirao sam šut. Vježbao je udarajući loptu u garažu, a taj zvuk kasnije je zamenio aplauz tribina kao jedan od najboljih izvođača slobodnjaka.
Najupečatljivija anegdota dolazi od italijanskog novinara Paola Konda, koji citira saigrača iz Sampdorije Enrika Kijezu. Kijeza je patio od predutakmičnog straha, ali je rekao: „Kada bih osetio strah u tunelu pred izlazak na teren, prišao bih Siniši Mihajloviću – i strah bi odmah nestao!”
