Nemački list Frankfurter algemajne cajtung (FAZ) bavi se promenom migracione politike u Evropskoj uniji i ocenjuje da bi bivši mađarski premijer Viktor Orban u modelu premeštanja migranata u treće zemlje mogao da vidi potvrdu svoje politike. Povod je plan o osnivanju centara za deportaciju odbijenih tražilaca azila izvan Evrope, koji zagovara pet država članica EU.
Promena rečnika i rasprave
Prema pisanju FAZ-a, još će se videti da li će plan biti sproveden onako kako su ga zamislili ministri unutrašnjih poslova pet zemalja ili će doživeti politički ili pravni neuspeh. List, međutim, naglašava da se već po rečniku vidi koliko se rasprava o migracijama promenila u poslednjih nekoliko godina.
Pre deset, pa čak i pet godina, političari poput Orbana u Mađarskoj ili Sebastijana Kurca u Austriji bili su izloženi širokoj osudi i zato što nisu govorili uopšteno o „izbeglicama“, već o „migrantima“. Ideja da se migranti bez izgleda za međunarodnu zaštitu smeste izvan Evropske unije ili na njene granice postojala je i tada.
Ideja stara više od dve decenije
Autor teksta podseća da ideja o izmeštanju centara za odbijene tražioce azila nije nova:
- 2004. godine o tome je govorio tadašnji nemački ministar unutrašnjih poslova Oto Šili, socijaldemokrata;
- kasnije je sličan predlog iznosio Tomas de Mezijer, ministar u vladi Angele Merkel;
- 2016. godine predlog je izneo Sebastijan Kurc;
- Britanija je pokušala da realizuje aranžman sa Ruandom, ali su britanski i evropski sudovi ocenili da se njime krše zakoni, pa je projekat propao;
- italijanska premijerka Đorđa Melone dogovorila je sa Albanijom prihvatni centar za odbijene tražioce azila iz Italije.
Orbanove tranzitne zone
FAZ navodi da plan podseća na logore koje je Orban uspostavio i nazvao „tranzitnim zonama“. Reč je bila o kontejnerskim logorima ograđenim bodljikavom žicom na granici Mađarske i Srbije, u kojima su morali da borave migranti koji žele da podnesu zahtev za azil u Mađarskoj. Ljudi su mogli u svakom trenutku da se vrate u Srbiju, pa se, kako se navodi, nije radilo o internaciji. Ipak, ograničenja su važila za sve, dok Zajednički evropski sistem azila takve postupke predviđa samo za određene kategorije: osobe ocenjene kao bezbednosni rizik, one koje su ušle sa falsifikovanim dokumentima ili one koje zbog zemlje porekla imaju male izglede da dobiju zaštitu.
Evropska komisija je oštro reagovala, a Evropski sud pravde presudio je 2020. u njenu korist. Orban je potom zatvorio tranzitne zone i uveo još restriktivniji model: zahtev za azil u Mađarskoj može se podneti tek nakon prethodne registracije u mađarskoj ambasadi u Beogradu ili, u slučaju Ukrajine, u Kijevu.
Neplaćena kazna i „Orbanova verzija Ruande“
List podseća da Mađarska nikada nije platila kaznu od 200 miliona evra koju je izrekao Sud pravde EU, kao ni dodatni milion evra za svaki dan neizvršavanja presude. Kazna se u međuvremenu približila iznosu od 900 miliona evra. Stanje se nije promenilo ni pod novim premijerom Peterom Mađarom, koji je u drugim pitanjima raskrstio sa Orbanovom politikom, a ni on ne želi da omogući pokretanje novih postupaka za azil u Mađarskoj.
Prema oceni autora, ipak postoji razlika: Mađar se, za razliku od Orbana, verovatno iza kulisa dogovara o već pravosnažno izrečenoj kazni, a pojavile su se i mogućnosti da se ograničenja zaobiđu. Orban je, nasuprot tome, birao radikalno mađarsko rešenje. Iz tranzitnih zona u Mađarsku je dnevno propuštano tek desetak ljudi, pa je broj onih koji su iz Srbije mogli da uđu u te logore bio veoma mali.
FAZ zaključuje da su na srpskoj strani granice nastajali divlji kampovi i da je to, na neki način, bila „Orbanova verzija Ruande“.
Napomena: tekst predstavlja pregled stavova nemačke štampe i ne odražava nužno stavove redakcije.

