Početkom prošlog veka Vasina ulica u Beogradu bila je tesna, krivudava i zagušljiva. Vodila je prema Stambol-kapiji, pijaci i zdanju Kapetan Miše, a duž nje nizali su se uglavnom turski dućani. Živorad P. Jovanović u knjizi „Iz starog Beograda” beleži da su tu radili sarači, kožari, duvandžije, bozadžije i papučari, a bilo je i kafana i bakalnica.
Italijan koji je ostao u Beogradu
U jednoj od tih niskih kuća, krajem 19. veka, poslastičarnicu je otvorio Italijan Dal’Asta, kog su Beograđani zvali jednostavno Talijan. Pretpostavlja se da je u Beograd stigao u vreme srpsko-turskih ratova (1876–1878), među Garibaldijevim dobrovoljcima. Prestonica mu se dopala pa je odlučio da ostane.
U to vreme u gradu je radilo mnogo italijanskih radnika, naročito kad je počelo isušivanje Bare Venecije, gradnja železničke stanice i železničkog mosta na Savi. Dal’Asta, rodom iz Lombardije, bio je snalažljiv i preduzimljiv. Prvo je otvorio aščinicu kod „Tri ključa” i za kratko vreme dobro zaradio. Novcem je zatim kupio mesto u varoši i otvorio poslastičarnicu blizu Kapetan Mišinog zdanja.
Jedan savremenik ga je opisao kao čoveka blage naravi, prilično trbušastog i debeljuškastog. Najčešće mušterije bili su mu studenti i gimnazijalci.
Šampite velike kao pola cigle
Prema Jovanovićevom zapisu, Dal’Asta je nudio najbolje šampite, velike kao „pola cigle”, po ceni od 20 čaršijskih para. Za dinar je moglo da se najede ceo razred gimnazijalaca. Srpski je govorio veoma loše, pa su ga đaci rado zadirkivali, a on bi se razljutio i psovao ih mešavinom srpskog i italijanskog.
Iz radnje i ispred nje često se čula galama, a đaci su uzvraćali šalom, tražeći da dovede majmuna kog je navodno doneo iz Italije, jer bi za takvu predstavu plaćali bolje nego za kolače. To bi ga još više razbesnelo. Pretio je đacima motkom, a ponekad bi se zagrcnuo od besa. Kad bi đaci šmugnuli iz radnje bez plaćanja, istrčao bi za njima i vikao da su pobegli samo da ne plate „doldrmu”, kako se u starom turskom govoru zvao sladoled.
Po povratku bi proverio da li mu je neki đak ostavio groš. Ako bi ga našao, brzo bi se smirio i nastavljao da se šali s novim mušterijama.
Torte, sladoled i pišinger
Šampite su bile najomiljenije, ali su se prodavale i torte, sladoled i pišinger, starinski kolač bez pečenja od tankih oblandi i bogatog čokoladnog fila. Najživlje je bilo na kraju školske godine ili posle polaganja ispita, kada su se pili limunada i jeli sladoled i kolači. Pričalo se da je majka morala uveče da stavlja vruće crepove na stomak onome ko bi se za groš prejeo sladoleda.
Redovne mušterije bili su i trgovački pomoćnici, radnici, sitni činovnici i poneki profesor. Među gostima se pominje Kosta Vujić, zvani „Gida”, omiljeni profesor nemačkog jezika i nekadašnji drug pesnika Branka Radičevića, koji je važio za jednog od najvećih beogradskih gurmana. Mihailo Petrović Alas pričao je da je Vujić ručak počinjao kod „Srpske krune”, nastavljao kod „Kolarca”, pa produžavao do terazijskih kafana i završavao blizu Slavije. Bio je izbirljiv prema kelnerima i kuvaricama, ali omiljen i poštovan. Posle podne je redovno svraćao „Kod Talijana”, gde je leti jeo sladoled, a zimi šampite.
Povratak u Italiju i jedna beogradska smicalica
Posle mnogo godina u Beogradu, Dal’Asta se vratio u Italiju i nastavio da radi kao poslastičar. Umro je uoči Balkanskih ratova.
Sa njegovom poslastičarnicom, ili možda sa nekom skadarlijskom kafanom, vezuje se i jedna šala. Posle otkrivanja spomenika knjazu Mihailu na Trgu republike, grupa šaljivdžija i boema u gluvo doba pozvala je jednog beogradskog veterinara tvrdeći da se kod Narodnog pozorišta nalazi konj koji je podigao nogu i neće da je spusti. Savesni veterinar je zgrabio torbicu i požurio, plašeći se da se životinji ne dogodi nešto ružno. Kad je stigao, shvatio je da je namagarčen, ali se nije naljutio. S veselom družinom proveo je noć u obližnjoj kafani, a kad se razdanilo, svi su otišli u poslastičarnicu kod Dal’Aste. Umesto rasola protiv mamurluka, tog jutra je pomogla limunada bez šećera.

